Sunday 16 March 2008

PRESTUP - Oktobar 2007

Dejvid Linč: i slikar i režiser

Dejvid Linč je umetnik. To je neosporiva činjenica. Kao što nisu diskutabilni veličina, opseg ili značaj njegovog rada. Tu nema dileme. Ali ono što postaje sve teže, naročito otvaranjem Linčove samostalne izložbe u parsikom ‘Fondation Cartier Pour L’Art Contemporain’ u martu ove godine, je klasifikovati ga u jednu određenu umetničku kategoriju, dodeliti mu jedinstvenu i sveobuhvatnu etiketu. Guru ‘nadrealnog filma’, čiji je jedinstveni autorski domen tokom vremena zaslužio sopstveni pridev ‘linčovski’, je izložbom ‘The Air is On Fire’ predstavio uglavnom crteže, slike i fotografije iz sopstvene kolekcije, nastale tokom gotovo pola veka slikarske karijere .

U večitoj podeli na pro-linčovce i anti-linčovce, prvima nikada ne manjka uzbuđenja. Pored izložbe u Parizu, naime, Linč je nakon pet godina pauze 2007. izbacio i novi film: ‘Inland Empire’, na festivalu u Veneciji 2006., gde je trijumfovao i kao najmlađi dobitnk nagrade ‘Zlatnog lava’ za životno ostvarenje. U impresivnom trajanju od 179 minuta, ‘Inland Empire’ je sniman bez jasno postavljenog scenarija, ‘iz ruke’, polu-profesionalnom digitalnom kamerom a Linč se potpisuje kao autor, režiser, ko-producent, distrubuter, montažer, delom kompozitor, asistent scenografije i tonske obrade.

Prema njegovim mnogoborjnim biografijama, mladi Dejvid je prevashodno imao nameru da bude slikar, sve do onog posledpodneva kada mu se učinilo da se jedno od njegovih platna pokreće uz šum vetra u pozadini, kada je počeo da se bavi režiranjem. Od tada do sada, i pored flertovanja s naučnom fantastikom u ‘Dune’ (1984.) i sa televizijskim medijumom kroz ‘Twin Peaks’ (1989.) kao i uprkos režiserskim avanturama poput nepredvidivo jednostavnog, srednje-američkog road filma ‘The Straight Story’(1999.), usledila je karijera u kojoj će njegova najličnija ostvarenja, poput prvenca – ‘Eraserhead’ iz 1974. i kasnijih ‘Blue Velvet’ (1986.), ‘Wild at Heart’ (1990.), ‘Lost Highway’ (1997.) i ‘Mulholland Drive’ (2001.) imati prepoznatljive dodirne tačke, lični pečat kojima ostaje veran i u ‘Inland Empire’.

U ovom smislu, dobro uigrani kasting, autentična muzika, idilične lokacije i neuobičajeni likovi u Linčovim filmovima, umreženi karakterističnim humorom, samo su elemetni koji imaju za cilj da stvore generalnu atmosferu, obogaćenu sa još nekoliko prepoznatljivih, večitih Linčovih fascinacija vatrom, električnom energijom, reflektorskim svetlom, vožnjom kolima, zavesama, nepovezanim plesnim pokretima i industrijskim enterijerima. Ovakva atmosfera, vezana za različite teksture i materijale kojh je Linč kao slikar jako svestan, ima za cilj da pomogne u taktilnom, gotovo nestvarnom doživljaju njegovih filmova, i ključno je oruđe za prenošenje neobjašnjivih misterija kojima se oni bave. Naravno, glavni sastojak, baza misterije je zlo, mrak i strava, u čijem je ocrtavanju Linč stari majstor a uzrok i izvor hororu u njegovim filmovima je retko nešto izvan samih aktera, ono je uglavnom ukorenjeno upravo u njihovoj psihologiji i odnosima s drugim ljudima.

Što se artifakata iz Linčove kolekcije tiče, opseg obuhvata različite medije od crteža do seta za espreso u limitiranom izdanju, preko ulja na platnu velikog formata, fotografskih studija fabričkih kompleksa i ženskih portreta i digitalno obrađenih antikvarnih fotografija. Gledajući ove slike i objekte, teško je prosuditi da li su slikarstvo i fotografija jednostavno Linčovi hobiji, zajedno sa meditacijom, stolarstvom i muzičkim komponovanjem, ili su pokretačka sila i insipracija, predmeti koji daju dublji uvid u proces njegovog kreativnog rada. Uticaj Fransisa Bejkona i nadrealizma, kao i sklonost ka kolažnom korišćenju organskih materijala su očigledni, a ‘linčovska’ estetika je u nekim slučajevima groteskna, nekad glamurozna i gotovo barokna a ponekad jednostavno banalno smešna, slično njegovim filmovima.

Slučajevi režisera s korenima u slikarstvu i fotografiji su dobro poznati. Neka od imena takve vrste ‘dvojnih ličnosti’ su ona Pitera Grineveja, Vima Vendersaa i Akire Kurosave. Slično Linču, Grinevej je tokom celokupne karijere, pored bogatog filmografskog opusa, stvarao i izlagao slikarska platna, smatrajući sebe prvenstveno slikarom koji je ‘zalutao’ u domen filma, dok je Venders poznat po strasti prema fotografiji a Kurosava po opsednutosi Van Gogom (koji je pa, ironično, bio opsednut Japanom, ali to je već druga priča).

S time na umu, celokupna ideja ‘neverbalnog’ režiranja koju Linč propagira i praktikuje tokom celokupne svoje karijere se, iz perspektive dvojnog slikarsko-režiserskog pristupa pravljenju filmova, čini logičnom i smislenom. Ako se film shvati u konvencionalno-mediokritetskom smislu kao vizuelizacija/ekranizacija priče/zapleta/scenarija, onda se većina Linčovih filmova mogu svesti na ‘teatar apsurda’, jer on namerno odbija da pojednostavi i objasni sve elemente naracije koja se gledaocima prezentuje kroz film, insistirajući da ovakav pristup ubija imaginaciju i zatvara mogućnosti raznolikih interpretacija. S druge strane, dugim, fotografsko-slikarskim krupnim planovima i pejzažima, alegorijama, zagonetkama i lavirintima naizgled nepovezanih elemenata i detalja sveprisutnim u njegovim filmovima, on kreira vizuelnu sliku koja se obraća direktno našoj podsvesti, utoliko zapravo imitirajući, ili praveći parodiju na sisteme i mehanizme u kojima funkcioniše sam realitet, i dalje negde u osnovi filma. Linč insistira da mnoge stvari ne mogu biti verbalno definisane, kao i da snovi i stvari kojih nismo stoprocentno svesni igraju podjednaku ulogu u našoj percepciji stvarnosti, i utoliko se čini da on zaista jeste prevashodno slikar, koji slikarsku logiku i perspektivu režira i prezentuje na velikom platnu.

Međutim, persona Dejvida Linča se, na žalost, ne može nikako svesti na puku polarnost i jednostavnu dihotomiju na relaciji slikar / režiser a ponajmanje na formulaciju ili-ili. On je i jedno i drugo i još mnogo toga: i slikar, i režiser, i kompozitor i filozof i pesnik i mistik i čarobnjak. Upravo zbog toga je možda jedino on u stanju da prikuje publiku za sedišta bioskopske sale čak i uz konstantan šum i ofovanu sliku digitalne kamere u ‘Inland Empire’ dok u isto vreme izlaže crteže na ‘post it’ stikerima u jednoj od najistaknutijih francuskih institucija za savremenu umetnost.

Ilustracije:
- David Lynch, crno-bela fotografija, 2005
- 'Inland Empire', promotivni flajer, 2007.
- David Lynch, 'Rain', 2005., vodene boje na papiru, 15x22.5cm, Izložba: 'The Air is on Fire', Fondation Cartier pour l'art contemporain, 2007.
- David Lynch, bez naslova, crno-bela fotografija, 2005.

Summary in English:

On the fact that David Lynch is equally regarded a painter as well as a director. Especially after his solo show opened in Paris with ‘Foundation Cartier Pour L’Art Contemporain’ in 2007 this ‘split personality syndrome’ becomes crucial in interpretation of his work. Analyzing his films as either pieces of a ‘painter turned director’ or ‘director who enjoys painting’ this dichotomy seem to provide a logical explanation of his approach to cinematography not as simple ‘presentation of a narrative’ onto a big screen but rather a creation of ‘non-verbal experience’ of unique ‘lynchian’ atmosphere, achieved through a specific mixture of original soundtracks, recognizable casting and unusual settings and enriched by incoherent shots of seemingly unrelated scenes that play tricks with our reception of the usually mysterious and often dark plots. His artistic oeuvre also including composing, photography and sculpture, ‘The Air is on Fire’ exhibition is treated as crucial in better understanding of the Lynch persona and his creative process.

No comments: