Thursday 10 April 2008

PRESTUP - April 2008

Postmoderna Gotika

Izlivak lobanje optočen dijamantima s potpisom Demijana Hrsta iz 2007. prodat za 100 miliona dolara, instalacije braće Čapman s nazivima poput ‘Pakao’ ili ‘Loša umetnost za loše ljude’ neprestano u centru pažnje umetničkih krugova, izložbe koncipirane na naslovima poput ‘Apokalipsa’ (‘Royal Academy of Arts’, London, 2000.), ‘Vrisak’ (‘Anton Kern’, Njujork, 2004.) ili ‘Mrak’ (‘White Cube’, London, 2006) na meniju svakodnevne ponude svetskih galerija – to je odraz naše svakodnevice, estetika našeg doba. Godina je 2008., Zemlja se i dalje okreće oko Sunca, novi je milenijum ali svet nije mlad. I dalje pun strave i mraka, pozornica jeze i horora on je podjednako prekriven izmaglicom neizvesnosti i straha. Pa je tako i u umetnosti.

Apetit za iskrivljenim, mračnim i zastrašujućim sadržajem nije proizvod savremenog doba. Kao kritika i posledica industrijskog razvoja u 19-om veku, s terminom pozajmljenim od srednjevekovnog arhitektonskog stila u izgradnji evropskih katedrala, Gotika se prvobitno utemeljila u književnim radovima Meri Šeli i Edgara Alana Poa. Kritički analizirana još kod Frojda (‘The Uncanny’, 1919.) i zasnovana na nasleđu Fuselija i Bejkona, ona se u umetnosti danas široko koncipira na nejasno formulisanim odrednicama koje podjednako uključuju okultno, vanovosvetovno, podsvesno, ritualno, telesno izmutirano ili spritualno, koliko i sve što je vezno za smrt, izmeštena stanja svesti i opresivne, fantastične, zastaršujuće ili, jednostavno, napuštene prostore. Različita od puko grotesknog po nivou sofisticiranosti, intelektualne promišljenosti i estetske rafiniranosti a, iako šokantna i zastrašujuća, različita od čistog horora po simboličkoj višeslojnosti, koristi se podjednako romatničarsko-viktorijanskim likovnim portfoliom koliko i nasleđem pank ili hevi-metal (pod)kultura ili rekvizitama pozajmljenim iz domena naučne fantastike (videti uvod Gilde Vilijams za ‘The Gothic’, Documents of Contemporary Art, Whitechapel, London) .

Iako se retko koji od savremenih umetnika može isključivo odrediti Gotikom (osim možda Hrsta koji je poznat i kao kolekcionar slične umetnosti), njeni raznorodni elementi prisutni su naročito u radu mlađe generacije (već ‘razrađeni’ kod Mekartija, Barnija, Šermanove, Tonija Ouslera ili Majka Kelija, Vajole, Katelana, Širin Nešat, Abigejl Lejn i Sare Voker) čije razumevanje duhovnosti nije ograničeno religijskim dogmama, korišćenje tehnologijom nije uslovljeno strahopoštovanjem, a vizuelno nasleđe podjednako podrazumeva nadrealizam koliko i nove medije jer im ona nudi prostor za izražavanje skepticizma ka novomilenijumskoj kulturi zdravog i srećnog života podjednako nestvarnoj u ‘japijevskom’ modelu života koliko i u bezličnosti šoping centara ili lanaca supermarketa. Birajući za sebe mrak, strah i stravu – najiskonskije pokretače ljudskosti, ona ne dozvoljava ‘novom dobu’ maskiranje sopstvene nesavršenosti pukim ‘rušenjem starih idola’, karikirajući podjednako nefunkcionalnost političko-ekonomskih svetskih sistema koliko i samu poziciju umetnosti shvaćenu kao pasivnu, komercijalnu i dekorativnu. S naukom i tehnologijom koje su preuzele ulogu misticizma, alhemije, duhovne špekulacije spiritualnih seansi i religioznih doživljaja, vekovima u osnovi zapadne duhovnosti, svet se čini nikada jasnijim, ali je ovaj raskid rezultirao obogaljenjem imaginacije koja nastavlja da se vrti u istim krugovima, tražeći inspiraciju u poznatim registrima bunta i ‘kontre’ (ka pojavnosti sveta serviranoj kroz medije).

‘Artempo’, izložba realizovana tokom prošlogodišnjeg (52.) Bijenala u Veneciji i sastavljena od najrazličitijih umetnina iz kolekcija širom sveta, predstavljena u autentičnom enterijeru palate Mariana Fortunija i bazirana na funkcionisanju vremenskog faktora u umetnosti (odnosno njenoj bezvremenosti), postavljajući u isti prostor radove sa svih kontinenata i iz svih epoha od pre antike do danas, podvukla je zapravo osnovnu karakteristiku Gotike – atmosferu, nedefinisanu auru koja okružuje delo umetnosti u prostoru, obogaćujući ga kvalitetom simboličkog značenja i dajući mu viši smisao upravo korz ‘direktan link’ koji umetnost poseduje na imaginativni, iracionalni deo psihe.

Ovakva (gotsko) nestvarna atmosfera može da se postigne samim izborom lokacije, kao u ‘Artempo’ ili selekcijom predstavljenih objekata, kao i u ‘The Strange Events Permit Themselves the Luxury of Occuring’ (Čudne stvari dozvoljavaju sebi luksuz pojavljivanja’), održanoj u londonskom ‘Camden Arts Centre’ između decembra 2007. i februara 2008. Sa rečima Osvalda Špenglera ‘Optimizam je kukavičluk’ na omotu pratećeg materijala, ova izložba je u isti prostor upakovala predmete i slike više desetina autora različitih orijentacija s osnovnom idejom da podvuče i istakne ‘izuzetke, nepravilnosti, rupe i portale koji se pojavljuju u sistematičnom, istorijskom ili estetskom grupisanju (umetnosti)’, praveći od same postavke svojevrsnu frankenštajnsku tvorevinu izjavom da su izloženi artefakti ‘skup nepoželjnosti s margine spojeni zajedničkom sebičnošću’.

Ista vrsta atmosfere, međutim, može podjednako i da se konstruiše ‘iz ničega’, kao stoprocentno nestvarna situacija s jedinom svrhom da probudi osećaj pritiska, panike i izmeštenosti. Postavka ‘Simply Botiful’, Kristofa Buhela (Christoph Buchel), organizovana od strane ‘Hauser and Wirth’ galerije u istočnom Londonu od oktobra 2006. do marta 2007. s napuštenim hotelskim sobama, prolaskom u arheološku iskopinu spuštanjem kroz friz postavljen u zadnjem delu kamiona izlepljenog pornografskim posterima, nagomilanim frižiderima i skrivenim prostorijama koje vode do izmišljenih scenografija u kojima gori televizor, trešti muzika ili stoji ostavljena hrana, smislena aniteteza lažnoj razdraganosti Diznilenda ili luna parka, od posetioca je zahtevala da se fizički postavi u izrežirani prostor u kome, bez ikakve kontrole, prolazi kroz moguće paralelne realitete i nečije tuđe stvarnosti, ne nudeći nikakvu zašećerenu kompenzaciju za ponuđeno iskustvo osim mogućeg pomeranja percepcije. Slično, u okviru izložbe ‘Gothic’ održane u londonskoj ‘Fieldgate’ galeriji između februara i marta 2008. Luk Brenan (Luke Brennan) i Delani Martin (Delaney Martin) pokazali su prostoriju ispunjenu vodom koja kaplje s plafona, namerno dovodeći posetioca do ruba suočavanja s prostorom koji se rastapa u sopstvenom propadanju. Ovakve postavke uspevaju da kroz ‘interaktivnu atmosferu’ prenesu ‘kompletan doživljaj’, da iskreiraju lično iskustvo, za razliku od ‘horror show’ sindroma (razvijenog još od devetnaestovekovnih ‘fantazmagorija’ – pozorišta senki i putujućih ‘muzeja voštanih figura’) u kome strah dolazi spolja, kao rezultat suočavanja s nepoznatim, iskrivljenim ili stranim.

Manje direktni i ‘sigurniji’ putevi prenošenja sličnog sadržaja (pritom smisleno izuzimajući film kao potpuno zaseban medij) su video – kao kod Sem Tejlor Vud koja montira truljenje voća u radu ‘Still Life’ (u postavci TATE Modern) ili fotografija; Liane Lang zastupljena u ‘Gothic’ izložbi fotografiše tela u snu ili do pola isečena iz kadra u izrazito gotskim ambijentima. Gotika se ovako razvodnjuje do osećaja melanholije i u prvi plan postavlja procese ‘tranzicije’ (između sna i jave, ovog i onog sveta), uglavnom usko vezane za komunikaciju sa duhovnim silama (ili duhovima). Slično ‘melanhonliji’ za koju savremeno društo nema vremena niti je opravdava kao potentnu kreativnu silu, ‘misterija’ je takođe neraskidivi pratilac ‘Gotike’, realizovana kroz sugestiju, nagoveštaj, aluziju, nikada potpuno otkrivena i zbog toga zauvek intrigantna, isto koliko i ‘senka’, shvaćena kao nekontrolisani, nerazumljivi i nerealizovani potencijal podsvesti podjednako kao i oličenje (zlog) alter-ega, ‘doppelgangera’ ili ‘drama’, svojevrsna (nadahnuta) tenzija probuđena isceniranom mogućnošću opasnosti ili jednsotavno smisleno iskonstruisanom nelagodnošću.

Možda najveštije izvedena uspešna kombinacija svih ovih elemenata – melanholične, opresivne i mistične atmosfere bogate senkama i dramskim efektom postignute podjednako kroz sam prostor koliko i u njemu postavljene radove, može se videti na izložbi ‘You Dig the Tunnel, I’ll Hide the Soil’ (‘Ti iskopaj tunel, a ja ću da sakrijem zemlju’) osmišljenoj od strane Harlanda Milera za ‘White Cube’ u Londonu (od 4.aprila – 10. maja 2008.) u kome je više od 30 viđenijih umetnika podnelo sopstvne interpretacije poslatih priče Edgara Alana Poa. Od reprodukcije celokupne scene za ‘Pad kuće Ušera’ Anselma Kifera, preko vešto izloženih ‘ilustracija’ Majka Nelsona ili Kristijana Markleja do jednostavnog pomeranja kvake na vratima ‘ulevo’, gde joj nije mesto (kao kod Daglasa Gordona) – kompetentnost i maštovitost autora u kombinaciji s kredibilitetom galerije isprodukovali su celokupan fantastični svet, otvorili prolaz direktno u sferu imaginacije. Zanimljivo je, međutim, da se Miler ograđuje od formativno ‘gotske’ interpretacije Poovog rada (pa samim time i ove izložbe), podvlačeći kao polaznu zamisao pretpostavku da je autor bio previše progresivan za svoje doba i da je njegova prerana smrt za posledicu imala samo sporadično razumevanje njegovog opusa.

Ovo može da se razume činjenicom da je pojam ‘gotike’ sažvakan i plasiran u mas-medijima kao isključivo negativan i mračan (odnosno ‘jalov’) i uglavnom prisutan u banalnim varijablama pop karaktera: rekvizitama ‘Goth’ kulture (nekadašnjih ‘darkera’), kao inspiracija za najnoviji serijal o zombi-mutantima (nakon zombija iz samoposluge i zombi-vanzemaljaca) na primer, ili kao kvazi-intelektualizovana poštapalica u izgradnji falširano-misterioznih personalitija (po sistemu: ja imam crnu sliku na zidu i niko me ne razume). Poznavanje termina ‘Gotika’ ne mora da podrazumeva i njegovo razumevanje (naročito s obzirom na njen u osnovi nedefinisani karakter), a do ovog ‘kurcšlusa’ uglavnom dolazi s obzirom da zvučna imena jako fino funkcionišu kao sredstvo u marketingu, čime se često daju izlizati. Zbog toga se ‘Gotici’ jako često dodaju razni pridevi – klasična, romantičarska, pa na dalje. U ovom slučaju, postmoderna.

Kao takva, (postmoderna) Gotika može da se posmatra ne isključivo kao kritika, već stav koji umetnik/kurator zauzima zahtevajući reakciju od publike/posetilaca. Ona je sredstvo da se realnost sagleda u drugačijem svetlu i time ponudi alternativa očigledno nefunkcionalnim i neadekvatnim šablonima ‘fotošopovane’ stvarnosti, otvara mogućnost postavljanja platforme za njenu analizu, dalju nadogradnju, promenu. Ona je ironizacija svakog oblika nepromišljenog prihvatanja ponuđene informacije o sopstvenoj egzistenciji, opozicija dobro uigranom sistemu ‘hleba i igara’ za narod koji jednom namiren sporije misli, slabije reaguje, teže se pomera, priznanje je i eksploatacija ‘šuma’ kao osećaja da ‘nešto nije u redu’ u kreativnom procesu. Preuzimajući na sebe nemilu ulogu elektro-šoka ona je radikalna u svojim terapeutskim metodama, ali umetnost i ne bi trebalo da bude blaga i bezukusna, mirna i ustajala. Ako je verovati Hajdegeru da je zadatak umetnosti potraga za istinom, onda ona ni ne može biti statična i definitivna, već podrazumeva proces otkrivanja (dotada nepoznatog vizuelnog materijala) i stalnog preispitivanja, jedino svrsihodna u aktivnom odnosu između čoveka i objekta ili situacije.

Gotika nije ni novina niti nepoznanica, već dobro poznati fenomen koji je na osnovama pretprošlovekovnih uzora evoluirao u formi manifestovanja do nivoa prikladnog današnjem senzibilitetu i aktuelnoj slici (postmodernog) sveta.


Fotografije (Jelena Stojković):

- Demijan Hrst, Palazzo Pesaro Papafava, Venecija, 2007.
- Brady St, Whitechapel, London, 2008.
- Izložba 'Gothic', Galerija 'Fieldgate', London, 2008.
- Izložba 'You Dig the Tunnel I'll Hide the Soil', Galerija 'White Cube' (Shoreditch Town Hall), London, 2008.