Monday 11 May 2009

Čitati / Pisati BIGZ: Fenomenologija zgrade

Fotografisati zgradu se čini jednostavnim. Izabrati ugao, isplanirati svetlo, postaviti opremu; uperiti objektiv, pritisnuti okidač. Ili je oslikati: kao simbol, metaforu, znak, formu, oblik. Isto tako se onda verovatno može pretpostaviti da je pretvaranje zgrade u reči stvar stila. Odabrati ton, konstruisati priču, ispisati tekst...Razlika je verovatno u obliku intervencije. Vizuelna predstava arhitekture je logičnija. Koliko god apstrahovana, slika je brža, direktnija. Artikulacija zgrade, sa druge strane, izvan poezije, spada u domen ideje zgrade, u to šta zgrada znači, kome i kako, i zašto. 'Pisanje' zgrade, njena verbalna prezentacija, je udaljavanje od njene pojavnosti.

Prvenstveni kontekst zgrade je njen lokalitet, pozicija u kojoj se nalazi. Tamo gde je zgrada sagrađena. Gde okupira i formira prostor. Njeno mesto. Koordinate u kojima je 'upisana'. O kojima govori, čiji je svedok, refleksija, projekcija, karakteristika. Kao takva, zgrada je deo koda koji je svojstven tom kontekstu, istovremeno označitelj i činilac – signalizuje određeno značenje ali ga i obrazuje. 'Čitati' zgradu kroz njen lokalitet je neminovno, ona je neraskidivno vezana za Weltanschauung, 'pogled na svet' iz datog vremensko-prostornog preseka.

Unutar ovog (spoljašnjeg) konteksta, zgrada je i sama po sebi mikro-kontekst, koji čini njena svrha. Ona nije samo putokaz i smernica već i cilj, odredište. Lokacija unutar lokaliteta. Konstrukcija ispod fasade. Sadržaj koji formira značenje. Ona je 'kuća', nečemu što ili nekome ko u njoj stanuje, obitava, boravi. Unutrašnjost zgrade i njena funkcija određuju kvalitet njoj svojstvenih doživljaja, njen identitet unutar sistema, njenu prirodu. Ona je sama po sebi hronotop narativa.

Ovakvo strukturološko 'mapiranje' zgrade u odnosu prema spoljašnjem ili unutrašnjem kontekstu, međutim, ne iscrpljuje njeno značenje jer ono podrazumeva i fenomenološki, a odatle lični, doživljaj. Šta god zgrada značila meni ne mora nužno da znači i tebi a individualna percepcija će se zasnovati na telu, 'nultoj-tački' kinetičkog kretanja kroz spoljašnji ili unutrašnji kontekst zgrade i kognitivnom konceptu koji je u njega 'ugrađen'.

Zgrada može podjednako da bude utopija, personalizovani ideal ili heterotopija, izmešteno 'drugo'.

Zgrada: BIGZ
Kontekst: Beograd
Svrha: Višestruka
Značenje: Trenutna heterotopija sa (nekadašnjim) potencijalom utopije.
Eksplikacija: Zgrada Državne štamparije - Bigz, u ulici Vojvode Mišiće 17 u Beogradu, modernistički projekat Dragiše Brašovana, sagrađena između 1934. i 1941. na površini od 25.000 m2, trenutno u 'prelaznoj' (heterotopskoj) fazi će u skorijoj budućnosti preći u privatno vlasništvo i najverovatnije izgubiti potencijal kulturnog dobra grada (umetničke kolonije – utopije) zarad transformacije u komercijalni centar.

Branislav Nikolić, slikar
U Bigzu: ima studio preko 2 godine, na prvom spratu pomoćne zgrade – alatnice, poznat kao ‘kod Engleza’ jer ga je pre njega okupirao izvesni englseki vajar. Tamo je kad god stigne, uglavnom vikendom i ostaće koliko god bude mogao.
Zgrada: ima neku energiju koja i dalje zrači. Prema njoj ima ličan odnos, tu provodi svoje najkreativnije trenutke. Ne sviđaju mu se "moderno" uređeni delovi prostora koji su zakupile firme i preuredile ga tako da izgleda kao da se nalazi u nekim staklenim poslovnim zgradama…ne razume potrebu da se postojeće stanje potpuno potre pre nego kreativno upotrebi. kao u sličnim primerima po Evropi.
O kontekstu: BIGZ zaista treba Beogradu. Postoji nasušna potreba da se jedan (ili više) prostora da umetnicima da ga preurede i sami organizuju. To bi zaista bio zamajac koji bi pokrenuo posrnulu srpsku umetničku scenu. Umetnička inicijativa. Ali ovaj BIGZ nije to. Ne postoji podrška grada i umetnici okupiraju samo 15% ukupnog prostora.
Na ulazu oseća: moć arhitekture i istorije koja se vidi u svemu: od gabarita i oblika zgrade, prefinjenih zaobljenih ivica i dugačkih redova prozora koji presecaju fasadu do detalja, moćnih liftova, stepeništa, visine plafona.
Naj-zgrada u Beogradu: VMA.

Ana Blažić-Pavlović, fotograf
U Bigzu: ima studio već tri godine, na osmom spratu desne kule. Zimi je tamo kada mora jer se teško greje a leti češće. Iseljava se ovog marta.
Zgrada: ima dušu, nešto magično i inspirativno i pored puno nedostataka (zajednički WC). Zanimljivi su joj hodnici i stepeništa. Liftovi zastrašujući. Pogled sa terase i krova fenomenalan.
O kontekstu: Bigz, kao velika radionica, je potreban Beogradu.
Na ulasku oseća: duh vremena, propadanje nekadašnje najuspešnije kompanije u zemlji ali i šmek novih podstanara.
Naj-zgrada u Beogradu: Geozavod u Karađorđevoj ulici.

Andreja Leko, fotograf
U Bigzu: je preko 3 godine, zakupljuje studio u levom (severnom) krilu na prvom spratu ispod Grafix-a i ostaće koliko god bude mogao. Zbog lošeg grejanja zimi tamo provodi samo onoliko vremena koliko mu je potrebno da završi poslove ali ostatkom godine korsiti prostor i za ‘razonodu’ (stoni fudbal).
Zgrada: često deluje kao scenografija za nekakav apokaliptičan film (naročito ako pukne glavna vodovodna vertikala pa se voda slije niz stepenište i kroz otvore lifta a zatim zamrzne, kao zimus kada je tokom novogodišnjih praznika grejanje kompletno isključeno na 15 dana). Najzanimljiviji je krov a dvorište grozno i nužno zlo. Najlepše izgleda kada se sa mosta Gazele gleda u popodnevnim satima i kada je obasjava bočno svetl. Ima utisak da je zgrada pomalo prokleta i da se čak i novi vlasnik "prešao" što je uložio novac u nju.
O kontekstu: malo ko u Beogradu uopšte razmišlja o Bigzu i većina ga doživljava kao "ružnu zgradu iz vremena socijalizma".
Na ulasku oseća: tugu, mahom...nemoć da se bilo šta promeni na bolje. Prelazak u privatno vlasništvo nije doneo nikakve promene. Iskreno voli Bigz, iako se sada tamo ima vrlo malo šta voleti.
Naj-zgrada: Budimpeštanska pijaca iz vremena Marije Terezije, pariski centar Pompidu, železnička stanica na 42. ulici u Njujorku.

Marko Kuzmanović, muzičar
U Bigzu: je tačno godinu dana, na šestom spratu, i ostaće dok ga ne isteraju.
Zgrada: je simbol Beograda.
O kontekstu: Beograd bez nje ne može.
Na ulasku oseća: sreću.
Naj-zgrada u Beogradu: Voli sve sagrađena pre ‘90ih, nema omiljenu

Foto: Marko Krnjajić

* Objavaljeno u časopisu Kvart, br.7, u martu 2009.