Monday 4 August 2008

Animacija sa dušom: ‘Šabarakande is not dead’

Moram da priznam jednu dozu ambivalencije ka grandiozno produciranim i do u detalj razrađenim (da ne budem prosta pa da kažem prenabudženim) animacijama koje su se, sada već daleko izvan ekskluzivnog diznijevskog monopola, uselile u svaki rasploživi kutak starih i novih medija. Nekako po inerciji dugogodišnjeg i odanog fana do izvesne tačke sam osećala gotovo partijsku obavezu da ispratim svaku novu dugometražnu animiranu produkciju i zaista ne mogu da se požalim da je ponuda u poslednjih nekoliko godina bila slaba ili nekvalitetna. Uporedite razliku između ‘Zeke Rodžera’ i Sin City-ja i biće vam jasno o čemu pričam.

Ali, od kad su i reklame za deterdžent i spotovi ‘all boys’ bendova (čisto figurativno i bez omaložavanja govoreći) prisvojili isto pravo da budu ‘moderni’, uglavnom vredno isprativši marketinške grafikone prodaje animo-proizvoda, cela stvar se pomalo izmakla kontroli i nisam sigurna šta više da mislim. Dani ‘Badum Baduma’ (u žargonu poznatog kao ‘šabarakande’), beskrajno šarmantnog Kavandolijevog La Linea projekta, uzornog primera za pretpostavku da animacija ne bi trebalo da predstavlja razbacivanje najnovijom tehnologijom već je pre svega realizacija ideje animiranjem likovnog materijala, čine se nepovratno izgubljenim.

Verovatno je svojevrsna (popularno vs. umetničko) dihotomija u okviru animacije oduvek postojala, pa se njeno koncipiranje podjednako zaniva na ‘Maloj sireni’ koliko i na Fantastic Planet. Masovna popularnost otvorila je, međutim (i srećom), vrata u formiranje pod-žanrova i bavljenje animacijom danas zahteva nužnu specijalizaciju unutar ovog mega širokog pojma. Samo ime ‘Piksar’ ili ‘Gibli’ studija podrazumeva određenu vrstu ‘animiranosti’ ali dobra stvar je u tome što pod istom zastavom niču podjednako i (alternativniji) naslovi poput Persepolisa ili Princess. Najbolje od svega je što se animacija konačno ustoličila i kao umetnost pa ni ne mora da postoji ‘produkcija’ ili ‘studio’ da bi joj dali kredibilitet.

Ako je ovu tvrdnju potrebno argumentovati i podržati čvrstim materijalnim dokazima, možda je dovoljna činjenica da se British Museum ove godine rado rastao s nekoliko hiljada (nečega, na primer funti) da svoju kolekciju obogati stilom iz Naušike (...i doline vetrova), jednog od poznatijih filmova iz opusa Hajao Mijazakija. Ako sumnja i dalje postoji, tu je odluka Roberta Stora da u prošlogodišnje Arsenale (na Bijenalu u Veneciji) uključi 2 umetnika koji se isključivo bave ‘animiranom umetnošću’ – Tabaimo i Joshua Mosleya. Na kraju krajeva – prošunjajte se internetom, materijala je više nego ikad.

Moja lična potraga za nekim novim šabarakandeom, nečim jednostavnim i inteligentnim da me nasmeje i razgali pre nego impresionira i zadivi urodila je plodom na sajtu magazina ‘ArtReview’ (www.artreview.com) čiji je prostor za autorske projekte u junu predstavio Looping - rad francuskog crtačkog para: Mzyck i Moriceau. Magritovsko-nadrealne i banalno-neposredne animacije 12 crteža u sekundi, povratak papiru i olovci u moru kompjuterizovane megalomanije, varijacija su njihove uobičajene galerijske prezentacije i u najmanju ruku osveženje uglavnom visoko komercijalizovane (animo-) ponude.

Ista ta potraga u okviru ove trentutno (personalno) favorizovane, zenolike, ‘budženje-free’ pod-kategorije (koja se možda najkorektnije može formulisati kao ‘umetnička animacija crteža’ i verovatno je samo prolazna faza izazvana blagim preopterećenjem sistema kao posledica konzumiranja mangi u nezdravim dozama, čisto za zapisnik) dalje me je odvela na izložbu Naojuki Cuđija.

Njegov rad se zasniva na crtežima ugljem koji ostavlja trag u pozadini svakog kadra a blago-naivna fantastičnost narativa u The Place, Where We Were (2008.), iako definitivno previše romantična za ‘Doom’ doba oslikava jako ličan i intiman umetnikov svet i tako vraća nadu da animacija i dalje (može da) ima dušu.

Pretpostavljam da se nekada davno video nalazio u sličnoj poziciji u smislu da je i dalje i donekle, nekako, čudno videti animirani rad ‘izložen’ u galerijskom prostoru. Ali kako nove struje, naročito iz Azije (npr. ruski AES+F ili umetnici mlađe kineske generacije), nezaustavljivo pomeraju granice u sve širem opsegu mogućnosti njene aplikacije, i kako je velika umetnička imena, poput Kjare Voker ili Džulijana Opija, prihvataju kao ravnopravno sredstvo u izrazu, nemoguće je i nepravedno bi bilo, uskratiti joj priznanje sve naprednijeg i perspektivnijeg umetničkog pravca.

Pravo mesto, međutim, za bilo koga ko ima poriv da se napoji animiranim sadržajem a nema vremena ili čegaveć za posete galerijama i bijenalima je definitivno YouTube. Visoko kotiran na mojoj listi je rad Blu-a, meksičkog grafiti umetnika pod nazivom ‘Muto’ (koji može da se vidi i na blublu.org) ali definitivna potvrda da šabarakande, ipak, ‘is not dead’ došlo je, konačno, i barem u mom slučaju, otkrovenjem Linčovog serijala Dumbland, 8 epizoda inicijalno kreiranih 2002. za njegov sajt davidlynch.com, koje on sam markira kao ‘surove, glupe, nasilne i apsurdne’ i koji, istini za volju, i nisu daleko od ove definicije ali daju instant, ‘Flash’ dozu ‘DL napitka’ za one koji to vole. Ako niste u toj grupaciji, ili vam je ovaj serijal ‘stara vest’, a već ste u ‘you-tube-landu’ možda nije zgoreg da potražite i Kondoh Akino i njenu ‘Densya Kamo Shirenai’ (2002.) za kraj, a ja odoh da gledam Kung-fu Pandu.

Ilustracija:
Naojuki Cuđi, The Place Where We Were, kadar iz animiranog filma, 2008

*Objavljeno u časopisu Prestup u decembru 2008.